Kako piti alkoholna pića

Iako bi mnogi od nas liječenih alkoholičara i njihovih bližnjih voljeli da alkoholnih pića uopće nema jer imaju s njim vrlo loša iskustva, to se nažalost neće desiti. Tradicija spravljanja i konzumiranja alkoholnih pića vrlo je duga. Mnoga alkoholna pića uživaju status vrhunskih remek djela. Treba li nas to zabrinjavati? Nipošto.

Na pijenje alkoholnih pića može se gledati kao na konzumaciju tableta ili upravljanje motornim vozilima. Ne mora biti opasno za zdravlje ukoliko se primjenjuju odgovarajuće mjere opreza. U suprotnom, ugrožavate svoje (i tuđe) zdravlje i život.

Treba li na alkoholna pića početi lijepiti etikete „OPASNO PO ZDRAVLJE“, „Alkohol uništava jetru“, ...?! Da li bi takve poruke utjecale na konzumente alkoholnih pića? Vjerojatno jednako kao i poruke o štetnosti duhanskih proizvoda na pušače.

Možda je korisnije istaknuti neka pravila u vezi konzumiranja alkohola, kako pijenje ne bi prešlo u opijanje i nadalje u alkoholizam:

1. Alkohol nije voda – ne moraš ga piti svaki dan
2. Alkoholna pića nisu nadomjestak za hranu – pij alkohol isključivo uz jelo
3. Ne pij iz boce – jedna čaša, čašica ili krigla za pivu je dostatna mjera za jedan dan
4. Možda se druga 'runda' može tolerirati, ali treća nije potrebna
5. Ne pij dok radiš, ne pij kada upravljaš vozilima, ne pij u društvu s maloljetnicima
6. Ne hvali se nikad da si se napio
7. Ako si žedan, alkohol nije pravi odabir. Da je tako, onda bi i djeci davali pivu da se osvježe!

Držite li se ovih zlatnih pravila, velika je vjerojatnost da nećete imati problema s alkoholom i alkoholizmom.

Zašto uopće pijemo alkoholna pića? Uglavnom da bi se opustili i zabavili. (To se može lijepo i bez alkohola!). No, i za to je potrebno pridržavati se mjere, da ne krene u napijanje. Jer napijanje izgleda ovako:

Osim toga, dovoljno je spomenuti još i ovo:

1. Djeca mrze zadah alkohola koji osjete kod starijih.
2. Velika je vjerojatnost da u alkoholiziranom stanju pričate hrpu gluposti, iako sami sebi zvučite jako pametno.
3. Alkohol može biti privremeni bijeg od realnosti. A kad se vratite u realnost, biti će još i gore.

Pozitivan stav

Imate problem.... A tko nema probleme?!
Imate hrpu problema s kojima se morate nositi?! Hm, možda ste si ipak sami krivi za tu hrpu.. I velika je vjerojatnost da će se oni samo i dalje nagomilavati... A to je vrlo neugodna spoznaja.

No, možda si nekako možete pomoći i možda ima nade da ćete uspjeti početi rješavati te svoje probleme. Probajte ovako:

1. Sagledajte problem(e) - ne uvezujte pojedinačne probleme u jedan veliki problem, jer tako otežavate rješavanje problema,

2. Razmislite što zaista možete učiniti da biste ih riješili odn. da umanjite njihov značaj i utjecaj koji imaju u vašem životu,

3. Većina problema ima poveznicu s nekom osobom iz našeg okruženja - ne predbacujte odgovornost za probleme na druge, već potražite način da riješite onaj dio problema koji se tiče vas samih.

Tijekom procesa definiranja problema možda vam neće odmah 'sinuti' da je bit problema vaš ODNOS PREMA PROBLEMU. Naime, ključnu ulogu u sagledavanju bilo kojeg problema imaju vaša OČEKIVANJA. Ukoliko se stvarnost razlikuje od očekivanog, nismo zadovoljni, pa na tekve situacije, osobito ako su učestale, počinjemo gledati kao na problem.
A onda počinjemo i reagirati na problem:

a) durimo se,
b) ljutimo se,
c) jadamo se prijateljima,
d) prekidamo komunikaciju s osobama koje nas povezuju s problemom,
e) ... razmišljamo ... kako odstraniti osobe 'koje smatramo krivcima' za problem,
f) ... ne razmišljamo o problemu... dok se opet ne nađemo u istoj situaciji i osjetimo isto nezadovoljstvo i tjeskobu,
..
..
n) zauzmemo malo drukčiji stav prema problemu i shvatimo da to i nije neki problem, već samo jedna u nizu životnih situacija koja nam ne ide baš na ruku.

Dakle, ako malo modificiramo očekivanja, zažmirimo malo na neke iritantne elemente, pa malo poradimo na svojoj pozitivnoj ekspresiji, možemo očekivati da ćemo imati puno manje problema u svom životu, a puno više izazovnih situacija koje nas upućuju na pozitivnu akciju.

KAD SE HOĆE, SVE SE MOŽE.
Stvar je perspektive i pomagala/pomagača.

Upoznajte parkove svjetskih metropola

Svjetske metropole turistima nude odlične muzeje, restorane, shopping ulice, klubove, kulturne i povijesne znamenitosti, ali i prekrasne parkove u kojima možete potražiti malo zelenila i tišine od gradske buke. Neki parkovi poznati su gotovo kao i sami gradovi u kojima se nalaze, a među onima koje se svakako isplati posjetiti su:

Central Park, New York City

Ogroman park u srcu Manhattana otvoren je 1857. Godišnje ga posjeti 35 milijuna ljudi što ga čini najbolje posjećenim gradskim parkom u SAD-u. U Central Parku bez problema možete provesti čitav dan, a da vam ne bude dosadno - možete posjetiti dvorac, igrališta, klizališta, zoološki, amfiteatar, jezero ili se jednostavno opustiti i uživati u mirnoj strani New Yorka.

Park Güell, Barcelona
Šareni park ubraja se među brojne neobične lokacije u Barceloni za koje je zaslužan slavni arhitekt Antoni Gaudi. Iako mu je izvorna namjena bila rezidencijalna, park je danas javna površina jedinstava po spoju igrališta, šetališta i mističnih građevina. 

Hyde Park, London
London ima čitav niz lijepih parkova, a najveći je upravo Hyde Park koji je otvoren davne 1637. U parku se nalaze umjetnička galerija, jezero, igrališta i brojni spomenici, uključujući i fontanu koja je posvećena pokojnoj princezi Dijani. Ujutro ćete naići na ljude koji vježbaju tai chi ili jašu konje, a navečer se u parku redovito održavaju zanimljivi koncerti.

 

Stanley Park, Vancouver
Stanley Park je nešto veći od Central Parka. Otvoren je 1888., a na njegovom mjestu se nekad nalazila vojna baza. U parku se nalazi preko 150.000 stabala i 8,8 kilometara dugačka staza uz samo obalu, tzv. Seawall. Staza je izgrađena naknadno za zaštitu od erozije. Park svake godine posjeti osam milijuna ljudi.

Parc des Buttes Chaumont , Paris
Park je utemeljen1867. godine i otvoren javno 1. travnja iste godine u povodu Svjetskog sajma. 
Područje parka je do 1860. korišteno kao kamenolom, a za vrijeme Napoleona III. donijeta je odluka o kupovini zemljišta i preuređenju u javni park.

Park se prostire na ukupno 24,7 hektara godišnje i godišnje ga posjeti više od 3 milijuna posjetitelja. Dio parka bio je od 2003. godine zaštićen radi očuvanja biljnog bogatstva, ali većina parka ostaje dostupna građanima.

 

Ueno Park, Tokyo
Ueno Park je glavno odredište za odmor u glasnom i užurbanom Tokiju. Službeno nosi naziv Ueno-onshi-koen Park, a u njemu čete pronaći niz svetišta, zanimljivih stabala, zoo, Nacionalni znanstveni muzej, Muzej grada Tokija i Muzej zapadne umjetnosti.

Park Maksimir, Zagreb
I naravno, ne smijemo ispustiti niti Park Maksimir u Zagrebu u kojemu mnogi Zagrepčani nalaze osvježenje u hladu prekrasne stoljetne šume i razonodu u Zoološkom parku.

EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

Jednostavno rečeno emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihovog jasnog identificiranja, razumijevanja, sposobnosti kontroliranja i korištenja za izražavanje misli. Samo po sebi je razumljivo koliku ulogu osjećaji imaju u nošenju sa svakodnevnim situacijama, komuniciranju s drugim osobama i najvažnije koliku oni ulogu imaju u donošenju odluka.

Koncept EQ (kvocijent emocionalne inteligencije) pojavio se 1990. godine kada su psiholozi John Mayer i Peter Salovey objavili tekst pod nazivom Emocionalna inteligencija, a svoju svjetsku afirmaciju doživio je 1995. godine kada je Daniel Goleman objavio svoj best seller s istim naslovom.

Za razliku od IQ-a, okružuje nas mnoštvo dokaza kako visoki EQ uglavnom jamči uspjeh, bilo privatno ili poslovno. Emocionalno inteligentna osoba neće se lako zbuniti, rijetko žali za svojim odlukama ili postupcima, te se vrlo dobro nosi sa stresom. Ona prihvaća izazove i ne slama se pod pritiskom, realistična je, ali ima visoko samopouzdanje i zna prepoznati svoje vrijednosti. Uglavnom je zdravija i više zadovoljna životom.

Za razliku od IQ-a, koji je definiran rođenjem, EQ se može razvijati i može se raditi na njegovom povećanju bez obzira na godine.

U usporedbi s IQ-em, EQ je teže mjeriti. Ipak, znanstvenici su razvili nekoliko načina mjerenja, a najpoznatiji je razvio izraelski psiholog Reuven Bar-On, koji definira sljedeće kriterije za mjerenje emocionalne inteligencije:

Intrapersonalna skala – Govori kako osoba vidi sebe i koliko je kompetentna identificirati različite emocije u isto vrijeme. Ova kategorija također mjeri samopouzdanje, samosvjesnost i neovisnost osobe.

Interpersonalna skala – Odnosi se na odnos osobe s drugim osobama prema dvije najvažnije stvari:

1. Empatija – sposobnost osobe da osjeti tuđe emocije.

2. Društvena odgovornost – svijest o doprinosu za opće dobro.

Interpersonalni odnosi – Oni mjere sposobnost osobe da kreira i zadrži obostrano zadovoljavajuće odnose s drugim ljudima, s velikom dozom intimnosti i iskrenosti. Tu se cijene osobine poput razumijevanja tuđih problema i situacije, fleksibilnost i tolerancija.

Skala upravljanja stresom – Pokazuje koliko je neka osoba dobra u toleriranju stresa i kontroliranju impulzivnih reakcija.

Skala raspoloženja – Emocionalno inteligentni ljudi su sretniji i optimističnijeg pogleda, jer se dobro nose s negativnim osjećajima.

Naravno, ljudi su nepredvidivi i teško je potpuno zavladati svojim osjećajima, ali to ne znači da ne biste trebali pokušati.

TEST EMOCIONALNE INTELIGENCIJE – EQ

Iskreno odgovorite na sljedećih 10 pitanja sa DA ili NE:

1.    Možete li jasno izraziti svoje osjećaje u jednostavnoj rečenici: „Osjećam…“?
2.    Možete li prepoznati različite osjećaje?
3.    Jeste li emotivno neovisni o drugima?
4.    Možete li prepoznati zbog čega se osjećate tako kako se osjećate?
5.    Možete li uvijek kontrolirati svoje ponašanje?
6.    Jeste li sposobni zaboraviti pogreške i ostaviti iza sebe ono za čim žalite?
7.    Jeste li zadovoljni sa svojim postignućima?
8.    Iskorištavate li svoje potencijale?
9.    Misle li drugi kako imate visoko mišljenje o sebi?
10.  Prihvaćate li sebe takvima kakvi jeste?

Rezultat:
Ako ste na barem 8 pitanja odgovorili sa „DA“ – imate razvijenu emocionalnu inteligenciju.

KAKO POVEĆATI EMOCIONALNU INTELIGENCIJU?

1. Naučite prepoznati osjećaje

Stalno sami sebi pojašnjavajte svoje osjećaje. Često se zapitajte „kako se osjećam?“, a ako osjećate čitav niz različitih emocija, razlučite ih i rangirajte ih. Ali nikad ih nemojte preuveličavati, ali ni minimalizirati.

2. Preuzmite odgovornost za svoje osjećaje

Nemojte tražiti vanjska objašnjenja za ono što osjećate ili stalno sebe prikazivati kao žrtvu. Prepoznajte što osjećate i pokušajte razumjeti zbog čega to osjećate.

3. Predvidite svoje osjećaje

Naučite unaprijed predvidjeti kako ćete reagirati nakon određenog događaja ili akcije. Izbjegavajte raditi stvari koje će inspirirati negativne osjećaje.

4. Pitajte druge kako se osjećaju

Ne možete znati kako se netko osjeća ako ga ne pitate osim ako imate izrazito razvijenu empatiju. U svakom slučaju, morate ih prvo razumjeti da biste mogli suosjećati s njima. Slušajte ih pažljivo bez predrasuda.

5. Budite manje osjetljivi

Ako netko kaže nešto s čim se ne slažete, nemojte se odmah povlačiti ili napadati. Ovakve reakcije govore samo kako se ne možete nositi s kriticizmom. Umjesto toga, zahvalite na iskrenosti i usredotočite se na vrijednost njihovih komentara.

6. Probleme sagledavajte cjelovito

Kada vam se nešto loše dogodi i mislite kako propada cijeli svijet, razmislite o tome koliko je vaš problem zaista ozbiljan. Koliko će on važnosti imati za 10 godina? Deset mjeseci? Deset tjedana? Deset minuta?

I jedna struna je dovoljna...

U nekim trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako planiramo i priželjkujemo, treba se sjetiti priče o Niccolu Paganiniju. Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom, te sjajnim improvizacijama.
Na jednom koncertu, kaže priča, izvodio je pred punom dvoranom jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i, iako vidno ljut, nastavio je izvedbu, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj jedinoj žici.

Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji, te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.

Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima, u zanosu duha, nemoguće pretvara u moguće.

Prisjećajući se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim pojavama ne moraju to biti.

Provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati. Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života.

Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije.
Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće - u zanosu duha i srca - pretvorili u moguće…

In memoriam - Amy Winehouse

Amy Winehouse - Rehab (video)

Iz arhive kluba

KLUB LIJEČENIH ALKOHOLIČARA TRAVNO 

Josip M., liječeni alkoholičar   

 

Klub liječenih alkoholičara Travno radi od 1997. godine. Osnovala ga je grupa entuzijasta na čelu sa g. Miljenkom B. Klub broji 16 stalnih članova, koji se redovito sastaju ponedjeljkom od 18 sati pa nadalje. U klubu imamo 2 počasna člana i to g. Đuro Š., duže od 20 godina, te gđa. Ljerka B. duže od 15 godina apstinencije. G. Miljenko B. apstinira 7 godina, ostali članovi manje. 

Gosp. Vlado M. doveo je iz Bolnice Vrapče terapeuta gđu. Sanju Jelić, prof. defektologije, kojoj smo jako zahvalni, jer bez terapeuta klub bi vrlo teško radio. Problema u klubu nemamo i zaista se lijepo sastati i malo popričati. Iako klub čine liječeni alkoholičari, teme su različite, a ne samo alkoholizam.

Ako se dogodi recidiv u klubu, idemo u prijateljski posjet, nastojimo člana ponovo dobiti u klub, odnosno sanirati recidiv. Ako ne ide, nastojimo ga dobiti na ponovno liječenje. Netko posrne u recidiv, ali ga vratimo natrag i radi toga smo sretni. jer klub je kao jedna obitelj. 

Surađujemo i s drugim klubovima grada Zagreba, tako da im odemo u posjet, a i oni nama. Tako stječemo saznanja o radu drugih klubova. Svi članovi kluba su zadovoljni s radom kluba i ne vidim razloga da tako i ne ostane. Zadovoljni odlazimo u klub, a zadovoljni se i vraćamo. Ovo pišem zato jer mnogim liječenim alkoholičarima teško pada posjećivanje kluba. Ne znaju što time dobivaju, a što nedolaskom gube. Klub učvršćuje apstinenciju i gradi put u ljepšu budućnost.