Liječenje alkoholizma

Liječenje alkoholizma obuhvaća aktivnosti čiji je cilj trajna apstinencija od alkohola uz održavanje psihofizičke stabilnosti kod liječene osobe. Osnovni elementi liječenja su:

• apstinencija od alkohola
  
• terapija lijekovima uz nadzor liječnika neuropsihijatra
  
• socioterapija uz nadzor psihologa ili liječnika neuropsihijatra
  

 

Što je apstinencija?

Apstinencija kod alkoholičara snači suzdržavanje od pijenja alkohola tj. prestanak konzumacije alkoholnih pića.

Kod alkoholičara apstinencija je preduvjet za početak liječenja, a jednako tako ona je i osnovni uvjet za provedbu daljnjeg liječenja. Apstinencija se ne provodi kroz određeni period (određeni broj dana ili mjeseci) već trajno.

Dakle, liječenje od alkoholizma podrazumijeva apsolutni
i trajni prekid konzumacije alkohola.

 

Terapija lijekovima
 

Pri započinjanju apstinencije primjenjuju se sredstva za smirenje (sedativi), koji spriječavaju razvoj simptoma ustezanja (napetost, pojačano znojenje, drhtanje – tremor), koji nastaju uslijed prekida konzumacije alkohola. Pri uzimanju ovih lijekova treba biti oprezan i uzimati ih samo uz nadzor liječnika. Uzimaju se kraće vrijeme, jer ako se uzimaju nekontrolirano, mogu dovesti do navikavanja, odnosno do stvaranja ovisnosti o sedativima.

Danas se u svijetu, pri odluci o apstinenciji, uzimaju lijekovi koji ublažavaju i smanjuju želju za pijenjem, kao što su naltrekson, akamprosat i drugi. Upotreba antidepresiva u samom početku liječenja je također indicirana, jer svojim djelovanjem stabiliziraju opće psihičko stanje bolesnika, a time utječu i na odluku o apstinenciji.

U Hrvatskoj se u liječenju ovisnosti o alkoholu već dulje vrijeme primjenjuje disulfiram (antabus, tetidis, esperal). To nije lijek u pravom smislu riječi, već sredstvo koje pomaže alkoholičaru da održava apstinenciju na osnovi straha od neželjenih posljedica ako se uz disulfiram uzima alkohol. Naime, pri unosu alkohola na već uzeti disulfiram, dolazi do vrlo neugodnih tjelesnih reakcija i učinaka, kao što su - pojačano znojenje, osjećaj topline, osjećaj gušenja, pritisak u prsima, povišeni krvni tlak, ubrzani rad srca, glavobolja, mučnina, povraćanje, a u nekim slučajevima može nastupiti i smrt.

Kad je riječ o uzimanju disulfirama, treba naglasiti da svaka osoba samostalno donosi odluku o njegovom uzimanju i ne može ju se prisiliti na to ili joj davati na drugi način bez njenog znanja.

Isto tako treba naglasiti da nema čarobnog ni tako efikasnog lijeka koji će prekinuti pijenje bez čvrste odluke svakog pojedinca o prestanku pijenja i provođenju daljnje terapije.

Znanstvena istraživanja dolaze do novih neurogenetskih i neurobioloških spoznaja vezanih za razvoj alkoholizma, koje bi trebale pridonijeti i pronalaženju novih lijekova koji će olakšati proces liječenja alkoholizma i ovisnosti.

 

Socioterapija
 

Socioterapija u liječenju alkoholizma predstavlja individualnu i grupnu terapiju liječenih alkoholičara čija je svrha:

• informiranje (educiranje) liječenih osoba i njihovih obitelji o problematici alkoholizma i liječenju
  
• pružanje moralne podrške tijekom održavanja apstinencije
  
• rad na individualnom razvoju liječenih alkoholičara i njihovom daljnjem uspješnom funkcioniranju u zajednici (obitelji i društvu).
  

Socioterapija se u Hrvatskoj provodi prilikom početka liječenja u specijaliziranim ustanovama (bolnicama) u trajanju do 60 dana, a može obuhvaćati cjelodnevni ili poludnevni boravak u terapijskoj ustanovi. Programi liječenja i socioterapije razlikuju se od ustanove do ustanove.

S početkom liječenja osobe se također upućuju u neki od Klubova liječenih alkoholičara (KLA), gdje paralelno s liječenjem u specijaliziranoj ustanovi, te nadalje, kontinuirano sudjeluju u aktivnostima čiji je osnovni cilj održavanje apstinencije članova, educiranje o alkoholizmu, te aktivno djelovanje u prevenciji alkoholizma u društvenoj zajednici.

ALKOHOLIZAM ŽENA

Pijenje alkoholnih pića i problemi vezani uz prekomjerno pijenje oduvijek su bili mnogo češći u muškaraca nego u žena. Međutim, alkoholizam žena je u zadnje vrijeme sve veći problem. Smatra se da broj žena alkoholičara raste brže od ukupnog porasta broja alkoholičara. Alkoholizam muškaraca i alkoholizam žena ima određene specifičnosti, što se odnose ponajprije na uzroke pijenja. Razlike postoje i u načinu pijenja, starosnoj dobi kad počinje piti muškarac a kad žena i u posljedicama prekomjernog pijenja. Specifičnost alkoholizma muškaraca i žena uvjetovana je brojnim kulturno-historijskim i društveno-ekonomskim čimbenicima. Društvena kretanja izazvala su velike promjene u socijalnim odnosima, a znatne su se promjene dogodile i u obiteljskim odnosima.

Transformacijom patrijarhalne obitelji uloga se žene mijenja u smislu stvaranja znatno drugačijeg sustava odnosa ne samo u obitelji nego i u društvu uopće. Tom svojom ulogom žena istovremeno doživljava određene gratifikacije i priznanja, ali i mnoga opterećenja, što bitno utiče na način njezina života.

Razvitak alkoholne bolesti uvjetuje tri osnovna čimbenika: čovjek, sredina i alkohol. U nastanku i razvitku alkoholne bolesti u žena dominantniju ulogu igra ličnost sa svim svojim značajkama, a mnogo manje sredina koja i tradicionalno ima drugačiji odnos prema ženi koja pije, pogotovo prema ženi koja prekomjerno pije alkohol. Ovome je potrebno dodati činjenicu da su se do prije dvadesetak godina alkoholičarke pretežno regrutirale iz krugova žena "slobodnijeg ponašanja", prostitutki, debila i sl. i takva se slika, kao odraz moralističkog pristupa alkoholizmu, u nekim sredinama djelomično zadržala i do danas. Teško je dati točne podatke o broju alkoholičara uopće, pa i o broju alkoholičarki. Međutim, brojna alkohološka istraživanja pokazuju kako njihov broj stalno raste. Evidentan porast žena alkoholičara najveći je u SAD i u nekim zemljama zapadne Europe.

Prema podacima iz svjetske i naše alkohološke literature, odnos broja muškarca i žene alkoholičara početkom 60.-ih godina bio je 8:1, što u odnosu prema ranijem razdoblju pokazuje porast alkoholizma među ženama. Desetak godina poslije taj se odnos pomakao na 6:1, da bi danas u prosjeku iznosio čak 5:1. Međutim, odnos broja muškaraca i žena alkoholičara nije isti u svim zemljama, iako je približan u onima gdje je alkoholna bolest i najrasprostranjenija.

Računa se da je alkoholizam u žena najrasprostranjeniji u Velikoj Britaniji, tamo na tri alkoholičara dolazi jedna alkoholičarka, zatim u Norveškoj (5:1), u Njemačkoj (5:1), SAD (5:1), Francuskoj (6:1), Kanadi (6:1) itd. U Hrvatskoj koja je četvrta zemlja po potrošnji alkoholnih pića u Europi, odnos broja muškaraca i žena alkoholičara iznosi otprilike 4:1.

Prema nekim autorima broj alkoholičarki mnogo je veći u zemljama s višim standardom i povoljnijim statusom žene, dok je prema drugima, taj broj podjednako rasprostranjen u gotovo svim sociokulturnim sredinama.

Suvremena alkohološka istraživanja pokazuju da je alkoholizam dosta čest u žena svih profesija i društvenog statusa, sa svojstvom pijenja po tipu "solo drinker", što znači da žene piju same nastojeći to često sakriti i od svojih najbližih. Među liječenim alkoholičarkama najbrojnije su radnice, zatim službenice i domaćice, a onda slijede umirovljene, žene bez zanimanja, učenice i studentice i na kraju žene slobodne profesije. Više od polovice bolesnica je u radnom odnosu, a to pokazuje da su dvostruke obveze što stoje pred zaposlenom ženom djelomično pridonijele nastanku njene bolesti. Ipak zaposlenost uvjetuje ranije otkrivanje alkoholizma, pa je i pritisak da se alkoholičarka podvrgne liječenju snažniji i dolazi s više strana. Znatno je teže otkriti, pogotovo podvrgnuti liječenju alkoholičarku ako je ona nezaposlena odnosno ako je domaćica. Zbog toga je broj alkoholičarki koje su domaćice, zbog teškoća u otkrivanju bolesti mnogo veći.

Raširenost alkoholizma među domaćicama tumači se i time što su mogućnosti šireg kontakta s ljudima i zbivanjima malene. Zapravo, lišene su mogućnosti vlastite afirmacije, što ih vodi u nezadovoljstvo, nesigurnost i konflikte. Konflikti su sadržani već u samoj nemogućnosti tih žena da se pobune. Maksimalno nerazumijevanje izraženo u takvom stavu često dovodi do anksioznosti (tjeskobe), napetosti i depresivnog raspoloženja.

Raširenost alkoholizma među zaposlenim ženama, radnicama, može se tumačiti brojnim etiološkim čimbenicima, među kojima je psihološka nespremnost takve žene da se snađe u novoj ulozi koja je dvostruko opterećuje obvezama u kući i na radnome mjestu. Ta psihološka nespremnost i prevelik napor stvaraju u ženi stalnu unutrašnju napetost, koja opet zahtjeva razne "ventile" i rasterećenja. U tom smislu struktura zanimanja ispitanih bolesnica pokazuje teže životne i radne uvjete, odnosno veću neprilagođenost žena koje su po zanimanju radnice.

Najveća skupina liječenih alkoholičarki bila je u dobi od 41 do 50 godina. Prema podacima iz svjetske literature, najveću skupinu čine liječene alkoholičarke u dobi od 31 do 40 godina. Navedena razlika u životnoj dobi liječenih alkoholičarki prije se može tumačiti kasnijim javljanjem na liječenje nego objektivnim razvojem alkoholne bolesti u tom razdoblju. Naime, jedna od bitnih karakteristika "ženskog" alkoholizma i jest u tome što se žene na liječenje javljaju nakon dužeg alkoholičarskog staža, prikrivajući niz godina svoju bolest. Kasnijem javljanju na liječenje umnogome pridonosi i dalje prisutno tradicionalno, moralističko shvaćanje da je alkoholizam porok, a ne bolest.

Žene u pravilu nešto kasnije počnu piti nego muškarci. Posljedice alkoholizma u žena mnogo su teže i složenije nego u muškaraca. Uz to žene teže podnose alkoholna pića nego muškarci, što se objašnjava, uz ostalo, manjom količinom krvi u organizmu žene. Podaci govore da se najveći broj žena počinje opijati u dobi od 31 do 40 godina, potom slijedi  starosna skupina od 21 do 30 godina. Nameće se zaključak da je riječ o razdoblju kad većina žena zasniva obitelj, rađa i podiže djecu, rješavajući tada i svoja ostala egzistencijska pitanja. Analizirajući trajanje pijenja alkoholnih pića, došli smo do podataka da većina bolesnica obuhvaćenih ispitivanjem ima dug alkoholičarski staž (od 10 do 20 godina).

Alkoholizam udanih žena može se tumačiti činjenicom da je riječ o bračnoj zajednici, često sklopljenoj između neprilagođenih, nezrelih i nestabilnih ličnosti, koje niz godina žive u pasivno-ovisnoj simbiozi i apatično-depresivnom odnosu u okviru inertno podržavanih društvenih zakonitosti i običaja.

Brojni su razlozi prekomjernom pijenju žena, dok su uzroci nastanka alkoholne bolesti vrlo složeni. U najvećem broju slučajeva alkoholizam u žena nastaje kao posljedica primarnih neurotskih poremećaja, uz najznačajnije simptome anksioznih stanja. Sekundarni alkoholizam jače je izražen u žena nego u muškaraca, obično nastaje na osnovi neurotskih poremećaja i uvjetovan je strukturom ličnosti. Otuda je u žena pijenje alkohola pretežno samo "ventil" rasterećenja osobnih konflikata i napetih situacija. Iako je društveno dozvoljena količina alkohola i u žena u sve većem porastu, što može utjecati na razvitak primarnog alkoholizma, alkoholizam u žena je u najvećem broju slučajeva simptomatski, što znači da je to samo znak nekih drugih poremećaja i smetnja. Ova specifičnost "ženskog alkoholizma" odlikuje se i čestim usamljenim pijenjem (solo drinker), ali i činjenicom da žene piju pretežno žestoka pića, zbog njihovog bržeg djelovanja. Usporedo s uzimanjem alkohola radi olakšanja napetih životnih situacija u strukturi ličnosti čimbenik općeg neurotizma u alkoholičarki dostiže znatnu razinu. Uz razvitak alkoholne bolesti sve je izraženija depresivna slika sa znacima nezadovoljstva i ogorčenja, kao i pasivno agresivnog stava. Opći psihofizički status postupno se smanjuje i ovisno o strukturi ličnosti, obiteljskoj i socijalnoj situaciji, u razvijenom stupnju bolesti intenzivno propadaju psihičke funkcije i znatno se smanjuju radne sposobnosti. U nesređenim obiteljskim odnosima te zbog osobnog nezadovoljstva i neostvarenih želja, često je  izražen strah od gubitka vlastitog identiteta. U misaonom se tijeku zbiva dezorganizacija, što se reflektira brzopletim i pogrešno rješavanim problemskim situacijama.

Usamljenost je čest razlog prekomjernom pijenju žena. Zbog usamljenosti alkoholu pribjegavaju žene koje su ostale neudane  i same kao i one koje žive u nesretnom braku ili u izvanbračnoj zajednici, ne ostvarivši želju za sretnim životom i sigurnošću. I u takvim je slučajevima potrebno imati na umu premorbidnu strukturu ličnosti kao i životne uvjete. Među brojnim uzrocima alkoholizma žena najčešći su alkoholizam u obitelji, konflikti u obitelji, razvod braka, usamljenost, bolest) zapazili smo da žene često piju pred menstruaciju ili u vrijeme menstruacije. U žena s bolnom menstruacijom alkoholom se želi postići stanoviti sedativni učinak. Mnoge se žene tako i naviknu na alkohol. Neke žene počinju prekomjerno piti u vrijeme klimakterija. Alkoholizam je u to vrijeme najčešće uvjetovan hormonskim promjenama i popratnim psihičkim smetnjama vezanim uz to doba života žene.

Dr. Jadranka Juraj

Klinika za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice” Zagreb.

Zagreb, 2003. 

Sudski uvjetovano liječenje alkoholizma

U zadnje vrijeme jedna od glavnih tema voditelja klubova liječenih alkoholičara jesu članovi koji dolaze u klubove uslijed izrečene sudske mjere liječenja alkoholizma. To ne treba nikoga niti čuditi, budući je unazad dvije godine naglo porastao broj izrečenih sudskih mjera - liječenje alkoholizma.

Možda to i ne bi bila glavna tema, da pri tom nije sporno slijedeće: Članovi koji pristupaju klubovima uslijed izrečene sudske mjere, uglavnom smatraju da alkoholizam nije problem koji trebaju rješavati, te sudjeluju u radu kluba preko volje, nerijetko stvarajući probleme i napetosti s kojima se stariji članovi klubova i apstinenti do sada nisu susretali, niti se s njima znaju nositi.

Iako svi takvi članovi prolaze osnovnu edukaciju o alkoholizmu u bolnicama koje imaju specijalizirane odjele i osoblje, te nastavljaju liječenje i terapiju u nekom od klubova, ostaje činjenica da većina njih ne doživljava pozitivno svoje liječenje, ne sudjeluje aktivno u njemu, niti poštuje osnovne principe na kojima se temelji uspješno liječenje ovisnosti od alkohola. A zbog toga mnogi stariji članovi u klubovima osjećaju nezadovoljstvo jer se sada moraju boriti sa neposlušnom djecom...

Ako se pogleda iz druge perspektive, takva situacija na terenu trebala bi biti pravi izazov dugogodišnjim apstinentima. Umjesto da kritiziraju poput loših učitelja kojima je domet podijeliti jedinice, pravi angažman i uspjeh liječenog alkoholičara apstinenta je da preobrazba 'nevaljalog đaka' i njegovo upućivanje na pravi put. Liječenje alkoholizma doista i možemo usporediti sa vjerskim ili političkim preobraćanjem. Da bi preobrazba bila uspješna potrebno je puno volje, angažmana i iskrenog ljudskog odnosa prema osobama koje želimo preobratiti.
Možda se do sada rad klubova temeljio uglavnom na pohvalama apstinencije, a sada je došlo vrijeme da se članovi pozabave i preobrazbom ovih nadobudnih ne-alkoholičara koji su napunili klubove. Svaki klub ima terapeuta koji zajedno s iskusnim apstinentima može napraviti velike stvari za svakog člana.

Nemojmo zaboraviti koliko su teški ti prvi koraci i kolika je ponekad borba donijeti konačnu odluku. Čak i kad samostalno donesemo odluku da prestajemo, lako nam se desi da posrnemo.

Smisao liječenja alkoholizma nije osuđivanje, već POTICANJE.

Nered u stanu, nered u glavi...

Osvrnite se malo po svom stanu i promotrite prostor u kojem boravite i živite...

Što vidite? Sređeni dnevni boravak, uredno posložene stvari na policama, čista kuhinja s pospremljenim posuđem, složena posteljina na krevetu ...  Ili možda hrpu odjeće na kauču, knjige na kuhinjskom stolu, zaprljane šalice i tanjuri s ostacima jela od prije tri dana, gomila stvari koje uopće ne koristite po hodniku i na balkonu...

Možda ste baš ovaj tjedan bili u velikoj gužvi i strci pa niste stigli napraviti malo reda po stanu, a možda u neredu živite godinama.
Ako živite sami onda je vaš nered prije svega vaša stvar i vjerojatno niste time opterećeni jer se u svom neredu snalazite i osjećate komotno. Ukoliko ne živite sami i vaš nered je dio nečijeg života, to može biti prilično nezgodno. Možda se pitate zašto?

Pa, nekoliko je razloga:
1. Vaš vlastiti nered s vremenom može znatno ograničiti slobodu kretanja i djelovanja ostalih osoba koje žive s 'kreatorom nereda'. Bilo da je riječ o vašem partneru, roditeljima ili djeci, oni s vremenom postaju svojevrsne žrtve vašeg nereda.
2. Osobe koje žive okruženi vašim neredom (tj. stvarima koje koristite samo vi i odlažete ih bez kriterija po cijelom stanu) mogu odabrati opciju da čiste i sređuju stvari za vama, pretvarajući se tako u vaše čistače i spremače, što vas nimalo neće zabrinjavati ili može izazivati napade bijesa zbog zadiranja u 'vaše stvari'..
3. Vaši ukućani mogu primjeniti jednak obrazac ponašanja, te se tako u kući multiplicira nered i kaos, što često dovodi do sukoba interesa jer je teritorij koji dijelite ipak ograničen.
4. Nered koji stvarate u okruženju u kojem boravi više ljudi nije više samo vaš nered, već ga silom prilika proživljavaju i drugi koji žive s vama, kao i svi oni koje biste možda voljeli ugostiti u svom domu, a odbijate to učiniti upravo zbog nereda, za koji ste svjesni da ograničava i vas same.

Možda će se pojaviti netko ili nešto, što će vas uspjeti motivirati da svoj nered dovedete u red - kako u stanu, tako i glavi -, a možda će nered ostati sastavni dio vašeg imidža i života s kojim se vi savršeno dobro nosite. No, ako ne živite sami, probajte s ostalim ukućanima definirati 'svoj teritorij' na kojem ćete održavati svoj nered, ne stvarajući opterećenje i neravnotežu u kućanstvu.
To se jednako odnosi i na održavanje reda.

Svatko od ukućana ima pravo na svoj red i nered i nema problema tamo gdje ukućani dogovore pravila i ograničenja o stvaranju reda i nereda. U protivnom, život se pretvara u kaos i teror...

Ponešto o tuzi

Nekoć su ljudi tugu nazivali 'crna žuč' ili melankolija, a o njoj je pisao i Hipokrat. Bila je shvaćana isto kao i druge bolesti, poput dizenterije, bolesti pluća i sl.

Tuga je jedan od mnogobrojnih ljudskih osjećaja, kada čovjek izgubi nešto važno ili je razočaran u nečemu, što se dogodilo njemu osobno ili nekom drugom. Osjećati ponekad tugu prirodan je događaj i vjerojatno nema čovjeka koji bi mogao reći da nikada nije bio tužan.

Zašto tugujemo?
Najčešći razlozi tuge su gubitak ili razdvajanje od nečega odn. nekoga do čeka/koga nam je stalo, ili pak razočaranje zbog neispunjenih želja i očekivanja.

Gubitak - Ovo je najčešći uzrok tuge. Vrlo je tužno izgubiti nekoga, tko vam mnogo znači. Smrt u obitelji ili smrt prijatelja izaziva dugotrajni osjećaj tuge. Gubitak voljene osobe zbog smrti izaziva ne samo osjećaj tuge, nego i boli, kao najdublji oblik tuge. Gubitak nečega što nam je priraslo srcu (igračka, draga uspomena, i slično) također je često uzrok tuge

Promjene uslijed razdvajanja - Promjene koje nastaju napuštanjem određene osobe ili okoline u kojoj smo se dobro osjećali, kao npr. preseljenjem u neki drugi grad ili zemlju, promjenom radnog mjesta ili promjenom škole, napuštanjem starih prijatelja i znanaca često mogu izazvati osjećaj tuge. Odlazak braće ili sestara iz obitelji ili mjesta stanovanja izaziva isto osjećaj tuge. Druga vrsta tuge nastaje razdvajanjem, koje nastaje rastavom, a predstavlja također gubitak, kojeg usprkos shvaćanja situacije razumom, čovjek teško prihvaća kao novu situaciju. I ovaj osjećaj tuge ostaje kroz vrlo dugo vrijeme.

Razočarenja - Razočarenja zbog neispunjenja nekih očekivanja i želja, može izazvati osjećaj tuge, kao prirodnu reakciju na događaj. Veličina osjećaja tuge ovisi o odnosu veličine gubitka ili razočarenja prema očekivanju.

Loši odnosi s okolinom - Dobri odnosi s okruženjem donose u većini slučajeva sreću i zabavu u životu. Ali napetosti, sukobi, povrede osjećaja, nerazumijevanje ili prekidi u važnim odnosima mogu isto izazvati tugu.


Kada je tuga problem?

Ako osjećaj tuge potraje predugo i ostaje preduboko, sprečavajući čovjeka da uživa u dobrim stvarima života, tada se takav osjećaj naziva potištenost ili depresija. Najčešći simptomi potištenosti su:

- osjećaj ispraznosti i ukočenosti
- osjećaj beznađa
- osjećaj krivnje i beskorisnosti
- osjećaj osamljenosti i nevoljenosti
- osjećaj razdražljivosti i neugode, a moguća je i agresivnost
- osjećaj sebe kao nepotrebne i suvšine stvari
- imati probleme koji mozak stalno opterećuju poslom, školom ili sl.
- osjećati manjak energije za bilo kakvu inicijativu
- spavati premalo ili previše
- jesti previše ili premalo
- biti nemiran (nemati strpljenja ni za sjedenje, ni za odmor)
- imati zdravstvene poteškoće (bolove u trbuhu, glavobolje, bolove u prsima i sl.).

Ljudi, koji su potišteni, vrlo često to niti ne uočavaju. Najčešće okolina prva primijeti promjene, koje su se dogodile na potištenoj osobi. Događa se, da osobe za prevladavanje osjećaja potištenosti pribjegnu konzumaciji alkohola i droge.

Pomoć i samopomoć

Vrlo je važno pomoći ljudima u depresiji. Prvi je korak opušteni razgovor o problemima i traženje pomoći od prijatelja i stručnih osoba. Potišteni ljudi često se povlače u osamu i nerijetko će odbiti pomoć stručne osobe ili prijatelja zbog nespremnosti da razgovara o problemima koji ih muče. A upravo izolacija i izbjegavanje razgovora ili odgovarajuće akcije, najbolji put za produljenje depresivnog stanja.

Svaki čovjek, koji je svijestan stanja svoje potištenosti, može si značajno pomoći u prevladavanju tog stanja, kako bi se mogao lakše nositi s teretom svakodnevice. U najvažnije načine samopomoći spadaju:

Smijeh - Veselje i smijeh imaju izvanrednu ljekovitost. Imajte i blizini neku knjigu šala. Kad osjetite sjetu, uzmite knjigu šala i nasmijte se od srca. Dobar smijeh uspostavlja bolju ravnotežu antagonističkih procesa u organizmu i jača imunološki sustav organizma, pa se tako lakše možemo nositi sa životnim nedaćama.

Vježbe disanja - Disanje je normalna aktivnost organizma, ali duboko i opušteno udisanje i izdisanje s osjećajem, pomaže pri opuštanju od napetosti i potištenosti. Fokusiranje na disanje drži u potpunosti mozak usredotočen na tu aktivnost i kao integralni dio razmišljanja i meditacije omogućava smanjenje napetosti.


Povratak prirodi - Hodajte ili šetajte u parku ili prirodi. Sjednite kraj vodoskoka ili promatrajte scenu udaljene prirode, koja opušta i potiče maštu.

Vježbajte - Tjelesna aktivnost pomaže vašem raspoloženju. Očistite korov u svojem vrtu, uredite si stan, pokušajte žurno hodati ili provedite neku drugu tjelesnu aktivnost, osjećat ćete se ne samo bolje, nego ćete biti i zdraviji.

Zahvalnost - Napravite popis tri do pet pozitivnih događaja u svojem životu, koji su ostali u sjećanju kao važni za vaš život. Razmišljajte o svakom od njih posebno i shvatite njihov utjecaj na osobni život.

Davanje sebe - Oraspoložite svojim riječima nekoga tko i vas može oraspoložiti. Nazovite neku stariju osobu iz šire obitelji ili prijatelja i popričajte s njom. Pričuvajte nečije dijete neki puta, prošećite nečijeg psa, ako mu je vlasnik spriječen zbog nekog hitnog posla, pomognite nekom nešto i vidjet ćete korist u svojoj duši.

 

Povratite snagu - Svi mi imamo neotkrivenu snagu u sposobnostima u kojima smo talentirani. Iskoristite povremeno svoju snagu u takvim aktivnostima.

Posvetite se nečemu - Posvetite se vrtu, kućnim biljkama, kućnim ljubimcima ili sl. Kada nešto potpomažete, osjećate ljubav prijenosom pažnje kao oblika darivanja.

Isprika - Krivnja i jadikovanje nalaze se posvud oko nas kao velik teret, koji pridonosi neraspoloženju, odvlačeći pažnju od uzroka. Ponudite uljudnu ispriku za izrečene ili napravljene stvari, koje su nekog oneraspoložile ili povrijedile. Osjećat ćete se lakše čak i ako se samo kajete, ako niste u mogućnosti osobno se ispričati.

 

Važno je prilikom samopomoći u potištenosti biti uporan u dobivanju potrebne snage za ostvarivanje svojih ciljeva. U početku ciljevi trebaju biti manje zahtjevni, ali ih treba strpljivo provoditi svakodnevno, korak po korak. Za svako ostvarenje ciljeva trebate si čestitati i nagraditi se, jer je to put izlaska iz sjene potištenosti.

Nedvosmisleno je korisna (a nekad i neophodna) određena pomoć u svladavanju potištenosti: od psihičko-emocionalnih savjetovališta do direktne liječničke pomoći, ali odlučujuće korake i uz takvu pomoć čovjek mora učiniti sam.